Osnovna škola Mikleuš

Nikina ljetna

Velika bijela vrata, crna kvaka i  mala zahrđana ključanica. Mjesto u kojemu najviše volim provoditi svoje slobodno vrijeme.  Nikina ljetna. Koračajući kroz dobro poznata vrata, laganim pokretom ruke mičem čipkastu  zavjesu i pozdravljam svoju prijateljicu. Uvijek iznova pogled mi ukrade zid oblijepljen papirom u printu narančastih cigli na kojemu su trag ostavile davno uginule muhe.  Razdragano sjedam za metalni stol i mičem krpe koje su ostale zaboravljene nakon usputnog ručka. Uz rub stola stoji ubrus, na krajevima malo iskidan. Pored njega stajala je izlizana kutija uno karti iz koje su izvirivali dobro poznati pravokutnici. Okrenem se i vidim ormarić i sudoper u kojemu je bila bačena mala roza krpica od mikrofibre kojom je prije nekoliko trenutaka Nika brisala stol pripremajući ga za kartanje. Pored sudopera stajale su lijepo posložene, blistave staklene čaše, tek oprane.  Iz ladice su bliještale žlice i vilice. Pored ormarića bila je velika siva kanta iz koje se širio neugodan miris Evine riblje konzerve, još jučer pojedene. S druge strane kuhinje stajao je veliki sivi hladnjak, širom otvoren i potpuno prazan. Jedino što se u njemu nalazilo bila je prazna boca bijeloga vina i koncentrat rajčice. Na velikom tanjuru poslagane su mirisne i ukusne kiflice, premazane jajima  i sezamom te punjene prženom slaninom. Trbuh mi se odmah obratio kruljenjem moleći da ga ispunim bakinim kiflicama. Postavljena je prva karta. Plava devetka prkosno me izaziva brojem i bojom. Vučem četiri kaznene  karte. Nika preskače jedan krug. Slijedi promjena  svijetlije strane u tamniju. Osjećam pobjedu i bez daha glasno vičem: „Uno, uno“. Poražena  ruka izvija se i uzima čokoladni namaz koji joj je teta kupila prošli mjesec na akciji u Plodinama. Iz stare škriputave ladice izvadile smo dvije sjajne srebrne žličice i istovremeno  zabole u namaz . Punim i zadovoljnim ustima promatram magnete na hladnjaku dok moja prijateljica prepričava dogodovštine koje su joj se dogodile tijekom dana.  Ponosna kninska tvrđava kao simbol mira; prošlogodišnji suvenir s Vlašića, podsjetnik na prvo, a ujedno i neslavno skijanje; jedan kupljen na nekoj ekskurziji sa školom, tko bi se više i sjećao kada je to bilo. Iznad Nikine glave visjela je poveća  Isusova slika, uramljena u veliki i sjajni okvir.  Isusove blage oči prodorno su me promatrale i kao da su me pozivale na red zbog maloprije odigrane zabave. „Ne znaš li da je kartanje grijeh i da stvara ovisnost?“ kao da me pitao, a opet me razumjevši jer, na kraju krajeva, ja sam ipak samo jedna dvanaestogodišnja djevojčica. Poziv zabrinute majke zbog nenapisane zadaće iz matematike, prenuo me iz razmišljanja i ubrzao moj odlazak kući. Prošavši pored čipkaste zavjese, zabljesnuo me poznati miris pržene slanine. Pažljivo sam ugasila stari prekidač napravljen od jeftine kineske plastike i  zakoračila u polumrak nadajući se da mi sutra neće biti podne dok učiteljica bude pregledavala zadaću iz matematike.

Tena Maria Rajner, 6. razred

Nikina ljetna

Velika bijela vrata, crna kvaka i  mala zahrđana ključanica. Mjesto u kojemu najviše volim provoditi svoje slobodno vrijeme.  Nikina ljetna. Koračajući kroz dobro poznata vrata, laganim pokretom ruke mičem čipkastu  zavjesu i pozdravljam svoju prijateljicu. Uvijek iznova pogled mi ukrade zid oblijepljen papirom u printu narančastih cigli na kojemu su trag ostavile davno uginule muhe.  Razdragano sjedam za metalni stol i mičem krpe koje su ostale zaboravljene nakon usputnog ručka. Uz rub stola stoji ubrus, na krajevima malo iskidan. Pored njega stajala je izlizana kutija uno karti iz koje su izvirivali dobro poznati pravokutnici. Okrenem se i vidim ormarić i sudoper u kojemu je bila bačena mala roza krpica od mikrofibre kojom je prije nekoliko trenutaka Nika brisala stol pripremajući ga za kartanje. Pored sudopera stajale su lijepo posložene, blistave staklene čaše, tek oprane.  Iz ladice su bliještale žlice i vilice. Pored ormarića bila je velika siva kanta iz koje se širio neugodan miris Evine riblje konzerve, još jučer pojedene. S druge strane kuhinje stajao je veliki sivi hladnjak, širom otvoren i potpuno prazan. Jedino što se u njemu nalazilo bila je prazna boca bijeloga vina i koncentrat rajčice. Na velikom tanjuru poslagane su mirisne i ukusne kiflice, premazane jajima  i sezamom te punjene prženom slaninom. Trbuh mi se odmah obratio kruljenjem moleći da ga ispunim bakinim kiflicama. Postavljena je prva karta. Plava devetka prkosno me izaziva brojem i bojom. Vučem četiri kaznene  karte. Nika preskače jedan krug. Slijedi promjena  svijetlije strane u tamniju. Osjećam pobjedu i bez daha glasno vičem: „Uno, uno“. Poražena  ruka izvija se i uzima čokoladni namaz koji joj je teta kupila prošli mjesec na akciji u Plodinama. Iz stare škriputave ladice izvadile smo dvije sjajne srebrne žličice i istovremeno  zabole u namaz . Punim i zadovoljnim ustima promatram magnete na hladnjaku dok moja prijateljica prepričava dogodovštine koje su joj se dogodile tijekom dana.  Ponosna kninska tvrđava kao simbol mira; prošlogodišnji suvenir s Vlašića, podsjetnik na prvo, a ujedno i neslavno skijanje; jedan kupljen na nekoj ekskurziji sa školom, tko bi se više i sjećao kada je to bilo. Iznad Nikine glave visjela je poveća  Isusova slika, uramljena u veliki i sjajni okvir.  Isusove blage oči prodorno su me promatrale i kao da su me pozivale na red zbog maloprije odigrane zabave. „Ne znaš li da je kartanje grijeh i da stvara ovisnost?“ kao da me pitao, a opet me razumjevši jer, na kraju krajeva, ja sam ipak samo jedna dvanaestogodišnja djevojčica. Poziv zabrinute majke zbog nenapisane zadaće iz matematike, prenuo me iz razmišljanja i ubrzao moj odlazak kući. Prošavši pored čipkaste zavjese, zabljesnuo me poznati miris pržene slanine. Pažljivo sam ugasila stari prekidač napravljen od jeftine kineske plastike i  zakoračila u polumrak nadajući se da mi sutra neće biti podne dok učiteljica bude pregledavala zadaću iz matematike.

Tena Maria Rajner, 6. razred

Nikina ljetna

Velika bijela vrata, crna kvaka i  mala zahrđana ključanica. Mjesto u kojemu najviše volim provoditi svoje slobodno vrijeme.  Nikina ljetna. Koračajući kroz dobro poznata vrata, laganim pokretom ruke mičem čipkastu  zavjesu i pozdravljam svoju prijateljicu. Uvijek iznova pogled mi ukrade zid oblijepljen papirom u printu narančastih cigli na kojemu su trag ostavile davno uginule muhe.  Razdragano sjedam za metalni stol i mičem krpe koje su ostale zaboravljene nakon usputnog ručka. Uz rub stola stoji ubrus, na krajevima malo iskidan. Pored njega stajala je izlizana kutija uno karti iz koje su izvirivali dobro poznati pravokutnici. Okrenem se i vidim ormarić i sudoper u kojemu je bila bačena mala roza krpica od mikrofibre kojom je prije nekoliko trenutaka Nika brisala stol pripremajući ga za kartanje. Pored sudopera stajale su lijepo posložene, blistave staklene čaše, tek oprane.  Iz ladice su bliještale žlice i vilice. Pored ormarića bila je velika siva kanta iz koje se širio neugodan miris Evine riblje konzerve, još jučer pojedene. S druge strane kuhinje stajao je veliki sivi hladnjak, širom otvoren i potpuno prazan. Jedino što se u njemu nalazilo bila je prazna boca bijeloga vina i koncentrat rajčice. Na velikom tanjuru poslagane su mirisne i ukusne kiflice, premazane jajima  i sezamom te punjene prženom slaninom. Trbuh mi se odmah obratio kruljenjem moleći da ga ispunim bakinim kiflicama. Postavljena je prva karta. Plava devetka prkosno me izaziva brojem i bojom. Vučem četiri kaznene  karte. Nika preskače jedan krug. Slijedi promjena  svijetlije strane u tamniju. Osjećam pobjedu i bez daha glasno vičem: „Uno, uno“. Poražena  ruka izvija se i uzima čokoladni namaz koji joj je teta kupila prošli mjesec na akciji u Plodinama. Iz stare škriputave ladice izvadile smo dvije sjajne srebrne žličice i istovremeno  zabole u namaz . Punim i zadovoljnim ustima promatram magnete na hladnjaku dok moja prijateljica prepričava dogodovštine koje su joj se dogodile tijekom dana.  Ponosna kninska tvrđava kao simbol mira; prošlogodišnji suvenir s Vlašića, podsjetnik na prvo, a ujedno i neslavno skijanje; jedan kupljen na nekoj ekskurziji sa školom, tko bi se više i sjećao kada je to bilo. Iznad Nikine glave visjela je poveća  Isusova slika, uramljena u veliki i sjajni okvir.  Isusove blage oči prodorno su me promatrale i kao da su me pozivale na red zbog maloprije odigrane zabave. „Ne znaš li da je kartanje grijeh i da stvara ovisnost?“ kao da me pitao, a opet me razumjevši jer, na kraju krajeva, ja sam ipak samo jedna dvanaestogodišnja djevojčica. Poziv zabrinute majke zbog nenapisane zadaće iz matematike, prenuo me iz razmišljanja i ubrzao moj odlazak kući. Prošavši pored čipkaste zavjese, zabljesnuo me poznati miris pržene slanine. Pažljivo sam ugasila stari prekidač napravljen od jeftine kineske plastike i  zakoračila u polumrak nadajući se da mi sutra neće biti podne dok učiteljica bude pregledavala zadaću iz matematike.

Tena Maria Rajner, 6. razred